Tijekom rujna i listopada 2014. g. provedena su arheološka istraživanja zapadnog dijela utvrde Staroga grada Čakovca, točnije ugaone kule ili tzv. zapadnog bastiona, na spoju sjeverozapadnog i nekadašnjeg jugozapadnog bedema. Program je provodio Muzej Međimurja Čakovec, a stručni je voditelj istraživanja bila Branka Marciuš, kustos arheoloških zbirki Muzeja. Radovi su u cijelosti financirani sredstvima Ministarstva kulture RH.

Na istraženoj površini od 40 m², smještenoj jugoistočno od prošlogodišnje sonde, točnije u uglu, na mjestu spoja južne fase i istočne flanke bastiona, otkrivene su tri vremenski različite stratigrafske cjeline.

Najstariji nalazi su ostaci polukružnog proširenja bedema koji se tijekom kasnog srednjeg i djelomično ranog novog vijeka nalazio na mjestu današnjeg zapadnog bastiona. Pretpostavljamo kako su spomenuti bedemi za Nikole VII. Zrinskog razgrađeni, a materijal upotrijebljen za pregradnju utvrde, budući da je kao ostatak bedema utvrđen sloj uglavnom ulomaka cigle (dimenzija 28,5×15×7, 30,5×15×8, 38,5×16×9) razasutih po površini padine zemljanog nasipa. Na najnižem dijelu padine zemljanog nasipa i uz južni rub ciglenog urušenja otkriven je polukružni niz nekoliko očuvanih drvenih stupova i tragova rupa od stupova, okruglog presjeka, prosječnog promjera 25 cm i međusobno udaljenih oko 10 cm. Obzirom na položaj i oblik stupova pretpostavljeno je da se radi o ostacima palisadne ograde. Iskopom zemljanog nasipa utvrđeno je postojanje svojevrsne armature nasipa ili tzv. kosnika. Radi se o dva polukružna horizontalna niza koso nabijenih drvenih stupova okruglog presjeka, prosječnog promjera 20 cmi međusobno udaljenih prosječnih 30 cm. Utvrđeno je i postojanje hodne površine sa pokretnim nalazima uglavnom ulomaka kasno srednjovjekovnog keramičkog posuđa.

Arheološkim iskopavanjima istražen je i zid južne fase bastiona u relativnoj dužini od 3,7 m. Utvrđena ukupna relativna visina bedema iznosila je 3 m, dok je relativna širina bedema iznosila 3,5 m. Vanjsko lice građeno je pravilno tesanim kamenim blokovima, a unutarnje relativno nepravilno, uglavnom većim komadima grubo lomljenog kamena, dok je kao vezivni materijal upotrijebljena vapnena žbuka. Ispod i uz kameni temelj bedema, utvrđeno je postojanje gusto u tlo zabijenih drvenih stupova – pilota, okruglog presjeka i prosječnog promjera oko 15 cm.

Vremenski najmlađa struktura bio je kanal iz sredine ili druge polovine 19. st., istražen u dužini od 5 m. Prislonjen na istočnu flanku bastiona, kanal je probijao južnu fasu i nastavljao u smjeru jugozapada na područje današnjeg Perivoja Zrinskih. Otkriven je na relativnoj dubini od 80 cm od vrha zida bastiona. Relativne vanjske dimenzije kanala iznosile su: visina 2,2 m, širina 3,7 m, a unutarnje: 2- 2,5 m visina i širina 1,2 m. Donji dijelovi kanala građeni su kombinacijom klesanih kamenih blokova, grubo lomljenog kamena i opeke, dok je lučni svod građen isključivo opekom. Pod su činile plošno poslagane opeke. Kako se jugoistočna strana kanala naslanjala na zid bedema, istraživanjima je otkrivena sjeverozapadna bočna strana, izvedena kao svojevrsno proširenje širine 0,5 m, izgrađeno uglavnom od fragmentirane opeke.

Početkom 20. stoljeća Károlyi Zrínyi autor Monografije grada Čakovca prema predaji kanal povezuje s tajnim putem koji vodi do pavlinskog samostana u Šenkovcu, a odatle preko Raskrižja sve do Szécsiszigeta, u Mađarsku. Kanal je prema njemu dostupnim podacima nastao ˝u vrijeme opsada radi tajnog prometovanja između dvora i pokrajine kao osiguranje za bijeg u zadnji tren˝. Međutim, ovdje moramo spomenuti i sumnju samog autora u ovu maštovitu priču, s obzirom na smještaj i geografsku udaljenost lokacija, ali i povijesne okolnosti.

Analizom rezultata arheoloških iskopavanja, prema položaju, načinu i materijalu gradnje pretpostavljamo kako je tzv. tajni podzemni tunel, bio odvodni kanal građen tijekom druge polovine 19. st. Naime, arheološkim je iskopavanjima potvrđeno da kanal siječe kasnosrednjovjekovne ostatke bedema kao i zid zapadnog bastiona, koji je na mjestu gdje kanal prelazi u smjeru parka, devastiran. To govori u prilog činjenici da kanal nije srednjovjekovna gradnja, te da je građen nakon bastiona iz 17. stoljeća. Novovjekovni karakter potvrđuje i materijal gradnje, a to su sekundarno  upotrijebljeni klesani kameni blokovi, prvobitno korišteni za gradnju donjeg dijela vanjskog lica zida bastiona, dok je pod napravljen od plošno poslagane opeke – sa reljefno izvedenim inicijalima – datirane u drugu polovicu 19. st.  

Položaj pak kanala pretpostavlja njegovu namjenu. Naime, nakon izlaska iz kruga jugozapadnih bedema Staroga grada, kanal u polukrugu skreće u smjeru zapada, prema položaju kojim je tijekom druge polovine 19. st. prolazio glavni tok potoka Trnava. Pregledom pak je unutrašnjosti kanala uočeno postojanje spoja sa dvama manjim bočnim odvodnim kanalima i recentnim vertikalnim otvorom ili šahtom (BM).